Već dugo kruži internetom priča koja će mnogima zvučati nevjerojatno. No, znamo da život često stvara takve “zaplete” da bi se svaki režiser mogao odmoriti. Pogledajte do kraja, bit će zanimljivo.
Ivan se vraćao s noćne smjene, iscrpljen do krajnjih granica. Htio je doći kući i opustiti se na krevetu, utonuti u dubok san. Posao je bio težak, ali osim rudnika, nakon izlaska iz kolonije nije bilo nigdje drugdje gdje bi mogao raditi. Imao je više sreće nego mnogi – ekipa radnika u obližnjem kampu uzela ga je u iznajmljeni stan. U njegovom položaju mogao je samo sanjati o vagonecima blizu radnog mjesta.
Kako bi skratio put, skrenuo je kroz park, nadajući se da će brže stići do stana. Naprijed na klupi ugledao je veliki zavezani paket. Prišao je bliže i zastao u šoku. U nekakvom materijalu ili deki, pred njim je ležalo novorođenče.
Ivan je stao, zbunjen i tužan. Tijelo je tražilo odmor, ali duša je bila potresena jer je pomislio da je dijete možda provelo cijeli dan u parku, kasnu jesen. Opreznost ga je upozoravala da se, s obzirom na njegovu prošlost, ne upušta u ovu situaciju. Na kraju, mladić je odlučio. Nije bilo razumno nositi dijete u stan gdje živi 15 muškaraca, stoga je zadržao bebu u rukama i krenuo prema dvokatnici kroz koju je često prolazio. Tamo je bio dom za djecu.
Objasnio je situaciju, a sestra za prijem mu je rekla: “Nema poruke od majke. Kako ćemo je nazvati?” “Nazovimo je Irinom Ivanovnom”, odgovorio je Ivan s osmijehom.
Ova situacija često ga je natjerala da razmišlja o svom životu. Nema više obitelji, ali osjećao je potrebu za toplinom i brigom. Ivan je često mislio na svoju nađenu bebu, a ponekad je zvao dječji dom. Kad je Irina narasla, počeo je dolaziti kod nje s poklonima. Svaki njihov susret bio je ispunjen crtežima koje joj je ona dala, na kojima su zajedno bili tata i mama.
Nova zaposlena u dječjem domu, otprilike iste dobi kao Ivan, primijetila je dobrostivo ponašanje muškarca prema djevojčici. Bila je bivša štićenica doma i znala je koliko je obitelj važna za dijete. Svjetlana je također znala da samohranom muškarcu dijete nikada neće biti dano. Odlučila je pomoći dvojici važnih ljudi u njenom životu. Naime, Ivanu, koji je već deset godina redovito posjećivao svoju “kćer”!
Irina je čekala trenutak kada će je tata konačno odvesti kući. Ivan je već pet godina plaćao hipoteku za stan, s obzirom da su zarade u rudarskoj struci bile znatno veće nego kod radnika u pomoćnim poslovima. No, odsutnost obitelji činila je situaciju bez izlaza.
Svjetlana i Ivan razgovarali su o svojim osjećajima. Odlučili su da se međusobno toliko dobro slažu da službeno registriraju vezu i ispune Irininu najveću želju! Uredili su sobu za djevojčicu, pripremili sve potrebne dokumente i otišli u dječji dom. Djevojčica je otrčala Ivanu u zagrljaj, a potom obgrlila Svjetlanu. Primijetila je da je njen tata tog dana bio presretan. Spustio se pred nju i tiho rekao: “Irina, spakiraj svoje stvari. Ideš kući! A mi te čekamo.”
I tako je ispunjena svijetla želja djeteta koje je Ivan pronašao na klupi — nakon 10 godina, dogodilo se čudo, obitelj je postala stvarnost. Hoće li Ivan i Svjetlana ostati zajedno? “Priča šuti”. No, vjerojatno su, jer su ih povezali radost, dobrota i sreća koju su donijeli maloj osobi.
Takve, ili slične, priče nikada neće nestati sa zemlje. Ljudi su dobri i puni svjetlosti, sposobni za velike i plemenite djela. Na tome završavam, prijatelji, je li vam se svidjela ova priča?
